Crvenkapica II - Povratak u školske klupe

Da vjerujem u hrabrost...

ne bih ti dozvolila da se tek tako sklupčaš

i pretvoriš u lopticu straha pred onim što nosim u sebi

natjerala bih i tebe

da me vidiš cijelu

(pa barem umro kasnije od sjećanja)

večeras se družim kao zeko s Jackom D.

i proživljavam ljutnju koju ću zadržati za sebe

sakriti ispod jednog od sedam velova

kojima lepršam

na dohvat tvojih

ruku

lijepo te čitati opet...

Da uistinu...

Dugo nisam bila tu... :)

Ponovo kažem

možda ti ne bi htio čuti ono što želim reći.

Zato šutim

iako

sve mi se čini da postaje neizbježno

odnekud će procuriti riječi

i odjednom svi ćemo tražiti zaklon

kao pred kišom.

Vozim se gradom i šutim

to nikoga ne smeta

sve dok sam sama.

Na pločniku

netko je skinuo cipele

i bos se smiješi na ljetnom pljusku.

Cipele su mi potpuno mokre,

a glava puna neposlanih poruka

i misli o vodi.

šutim a ti misliš da se ljutim? .... i kao da ne znaš da tad šutim najmanje...slutiš, ili i ne razmišljaš.... :)

Jedva da kišom ispiru se tragovi umornog bića koji u sjeni čempresa taži glad magičnom juhom...opet, kroz san izblijedio je osjećaj gladi i samo treperi, u sjaju svjetiljke, nemir u gustoj ljetnoj noći...sanjamo vodu, a netko dovoljno snažan zaustavio je valove, sad na bonaci bingulaju se zapretene riječi i kap kiše razlio se kroz njedra Grada do kojeg dopirao je Otok...

Hej, ljudi, i ja sam bila tamo. Večeras, među 60.000 ljudi. Tri sata. Pjevala iz sveg glasa. Derala se, urlala, skakala. Znam da su mnogi gunđali na cijenu karte od 200kn, ali Bijelo dugme je odradilo koncert koji je vrijedio svaku lipu danu za kartu. Rado bih napisala nešto i više, ali pojma nemam kako bih vam dočarala riječima ono što se tamo događalo. Trebalo je biti tamo i to doživjeti. 

Privatne poruke:

Visi: E, možda si stajala baš pored mene, a nisam ni znala da si to ti!!! Baš mi je drago što smo pjevale u isti glas, bez obzira što se nismo srele.

Maslačku: Mislila na tebe, spremila sam ti nekoliko vlati maksimirske trave za uspomenu.

Seraphimu: Prijatelji se ne napuštaju zbog znaš-već-čega pa čak ni kada su dvije znaš-već-što, a naročito kada su prijatelji žene. Nafurena.

joj... eto... za jedan lijepi doživljaj bogatija... i jedan zavidni pogled s moje strane.... ;)

kokoško :) iz milja naravno! pa di si ti? nit se javljaš, niti pišeš :) ...čekam dan kad ćemo te bar svaki drugi dan viđat na blogu :) pusa *

Jedna stara narodna kaže "Ljutici manje u guzici." Ja NISAM napustio nikoga, samo je organizacija bila takva kakva je bila.

Jedva čekam travu:)) Mi maslačci obožavamo maksimirski travnjak...

bilo je stvarno zakooon!

Što da kažem?Ludilo.Svakako pročitaj moj post.Spomenuli me na naslovnici.

Jedna me haskica, danas, polizala po ruci... Crvena, slična lisici. Nestvarnih, svjetlo plavih očiju. Njena se gazdarica odazvala na moj oglas i tako sam, sasvim slučajno, kročila u čudan svijet prepoznavanja i tajanstvenosti. Sjedila sam u suterenskoj kuhinji, pila mineralnu vodu iz neobične, okrugle čaše i gledala ženu tamne kože i svijetlih očiju kojoj je porijeklo tako slično mojem, koja je sanjala neke moje snove i poput mene od njih odustala, koja se suočila s onim čega se potajno bojim. Kasnije, slušala sam ptice u vrtu i divila se ružama. Ostarjeli susjed, nalik na pogrebnika, pozvao me na kavu. Odgurala sam svoj bicikl i otišla, ipak, jedan težak i upašen dio mene ostao je tamo negdje, na kućnom broju 1, neutraliziran u krznu kujice, raspršen u tamnoj unutašnjosti zapuštene kuće. Utrnut slučajnim susretom. 

Na tragu najljepših pročitanih crtica...strah me je da ne odustaneš...ne odustaj od snova...

Sjedila sam jutros ispred gruntovnice i promatrala tu zgradurinu okupanu toplim, svibanjskim suncem i sve one ljude koji su čekali, strpljivo. Vjerojatno pod utjecajem glazbe koja je svirala s MP3 playera, cijela mi je slika izgledala nestvarno, kao izvučena iz nekog BBC dokumentarca o funkcijama ljudskog mozga, ljudske jedinke koje se roje oko ulaza u moćnu, državnu zgradu, svaka od njih stišće u ruci po jedan papirić s brojem i napeto gleda u semafor na kojem se crvene znamenke presporo mijenjaju uz iritantan elektronički zvuk. Unutra rade ljudi umornog pogleda. Moraš im mahati pred očima da te pogledaju. Moraš im dugo pričati da bi te čuli. Žalim ih. Već se dulje od deset godina bavim obilaženjem državne administracije i odavno već znam da je boravak na takvim mjestima najbolji način za zatiranje volje za životom. Najbrži način da se dovedeš u stanje u kojem sa sumnjom gledaš na svrhovitost postojanja civilizacije. Naša je državna administracija napredovala do te mjere da više ne može izaći na kraj sama sa sobom. Proždire samu sebe iznutra, a na prazninama koje tako nastaju organizira se nova, još kompliciranija i slabije povezana s ostatkom. Sve više i više počinje sličiti velikom Borgu sa smetnjama u komunikaciji.

Gruntovnicu obilazim često, poslovno, ali danas me poput inteligentnog organizma slijedila kući i prijetila asimilacijom putem preporučene pošiljke. Sjetili su se, naime, da je mama mog dečka prije osam godina dala nešto na knjiženje i tom prilikom propustila priložiti jednu ispravu. Gospođa je preminula prije više od šest godina. Ispravu je trebalo izdati poduzeće koje ne postoji već pet godina. Moj je dečko optimist. Kaže, ima gomilu papirologije i možda se negdje nalazi i to što nedostaje. U svakom slučaju, ja već znam da je otpor uzaludan.

Smrt birokraciji. Weber je bio pametan čovjek. Žalosno! Sasvim si u pravu.

A što je s hitrokracijom...na mojoj maloj livadi sve izgleda manje, no jednako je komplicirano...još da me ubere Joseph K.

Zgazila me birokracija

gledam...

ježi se u njegovom oku krajolik

prstima bih mogla ponoviti sve pute

i trag šutnje utisnuti na ključnim mjestima

razumije li

sputanu naznaku pokreta

dok naučenom vedrinom

jedrim rubnim temama

Hvala dragom Bogu...:))

Pitali su me često zašto više ne pišem i stalno sam se izgovarala kako nemam vremena... i slično. Premda, vjerojatno bih uspjela uhvatiti sat ili dva svakih nekoliko dana da me ne pritišće prinudnost šutnje, težak osjećaj da ne smijem reći ili napisati ono što živim i osjećam iz dana u dan.

Eto, u takvom sam nekakvom razdoblju života u kojem hodam gradom obavijena mjehurom vlastitih misli, fantazija, snova, a ta opna koju umjetno održavam oko sebe priječi me da pokažem ili dotaknem, priznam koliko je u stvari nedostižno ili daleko ono što želim.

Bojim se još samo da jednom, kada se sve rasprsne (a sve se prije ili kasnije rasprsne ravno u lice), ne shvatim da ništa nije bilo stvarno... i da su sve moje želje i snovi sagrađeni samo kao kula za obranu od sivila rutine.

kad ovako pišeš onda je zaista velika šteta šta ne pišeš češće. Previše nas u životu ugnjetavaju razna pravila, norme, osobe, osjećaji... previše da ne bi izmislili način kako ćemo sve to izvuć iz sebe da ne eksplodiramo.... zato služi blog, zar ne? A kad (ako) se sve rasprsne... ostat će sjećanje na ono što je bilo... a zar i to nije vrijedno?

ni ja ne pišem više.....a neki dan nađoh i stare priče...pa mislim...možda nas jednostavno nešto prođe, pronađeo se negdje drugdje i koliko god bi htjela .....tipkat na visi....tipkam sve manje....

All that we see or seem Is but a dream within a dream. .......... Poe

Zašto se bojiš biti slobodnom? Budi svoja do kraja bez obzira na druge...promijeni blog, nick...samo naprijed...

Oni spavaju...

Muškarac i dvije mačke na njegovim nogama. Stan je u totalnom kaosu i čeka žensku ruku koja bi ga dovela u red. Subota je ujutro, skoro će 11:00 i totalna je šteta što ja nemam žensku ruku, bar onu pravu koja je u stanju opsesivno brinuti o prašini u kutevima i higijeni kupaonice. Šteta zbog muškarca, šteta zbog mačaka, šteta zbog djeteta koje raste i odrasta u ženu sličnu meni. Imam još sat - dva posla, nešto na crno, nešto volonterskog, a nakon toga i pospremanje će doći na red, bar površno... A sutra, sutra se nadam zaputiti negdje gdje je zeleno i procvalo, samo na par sati da sakupim energije za još jedan dug i iscrpljujuć tjedan.

Kao što ste i primjetili, u zadnje sam vrijeme stvarno zauzeta, ali ipak ću se potruditi napisati nešto, bar tu i tamo.

A dok čekate da nešto suvislo napišem, bacite oko na

http://maslacak.mojblog.hr/

blog mog dragog prijatelja, pjesnika, koji me zaposlio kao tipkačicu i blog-administratoricu.

Bio jednom jedan vuk... Veliki, zločesti, crni... i fiktivni, kakvi obično vukovi iz bajke bivaju. Bila jednom jedna Crvenkapica... Mala, znatiželjna i lakovjerna, ali vrlo stvarna. I naravno da se dala uhvatiti na jeftinu foru, izbivala s bloga tjednima pod totalno bedastim isprikama, kao, preumorna je, nema inspiracije, MojBlog se ionako pretvorio u kaotično mjesto... Na sreću, u priči postoji i lovac, čudan i osamljen stvor, bez puške i davno obrijanih brkova, ali uporan i uvjerljiv. Uglavnom, da vas ne davim fabulom od sto stranica, moj blog je službeno opet "u radu".