pet - 13.05.2005
Gruntovnica
Sjedila sam jutros ispred gruntovnice i promatrala tu zgradurinu okupanu toplim, svibanjskim suncem i sve one ljude koji su čekali, strpljivo. Vjerojatno pod utjecajem glazbe koja je svirala s MP3 playera, cijela mi je slika izgledala nestvarno, kao izvučena iz nekog BBC dokumentarca o funkcijama ljudskog mozga, ljudske jedinke koje se roje oko ulaza u moćnu, državnu zgradu, svaka od njih stišće u ruci po jedan papirić s brojem i napeto gleda u semafor na kojem se crvene znamenke presporo mijenjaju uz iritantan elektronički zvuk. Unutra rade ljudi umornog pogleda. Moraš im mahati pred očima da te pogledaju. Moraš im dugo pričati da bi te čuli. Žalim ih. Već se dulje od deset godina bavim obilaženjem državne administracije i odavno već znam da je boravak na takvim mjestima najbolji način za zatiranje volje za životom. Najbrži način da se dovedeš u stanje u kojem sa sumnjom gledaš na svrhovitost postojanja civilizacije. Naša je državna administracija napredovala do te mjere da više ne može izaći na kraj sama sa sobom. Proždire samu sebe iznutra, a na prazninama koje tako nastaju organizira se nova, još kompliciranija i slabije povezana s ostatkom. Sve više i više počinje sličiti velikom Borgu sa smetnjama u komunikaciji.
Gruntovnicu obilazim često, poslovno, ali danas me poput inteligentnog organizma slijedila kući i prijetila asimilacijom putem preporučene pošiljke. Sjetili su se, naime, da je mama mog dečka prije osam godina dala nešto na knjiženje i tom prilikom propustila priložiti jednu ispravu. Gospođa je preminula prije više od šest godina. Ispravu je trebalo izdati poduzeće koje ne postoji već pet godina. Moj je dečko optimist. Kaže, ima gomilu papirologije i možda se negdje nalazi i to što nedostaje. U svakom slučaju, ja već znam da je otpor uzaludan.
3 Comments:
